Hrvatska narodna banka, institucija koja bi trebala jamčiti stabilnost financijskog sustava i biti primjer transparentnosti, svojim zaposlenicima svake godine isplaćuje milijunske iznose na ime subvencija kamata za stambene kredite. Ova izdvajanja, koja javnost dosad gotovo da nije ni zamijetila, pokazuju kako javni novac, često bez stvarnih kriterija i izvan kontrole, završava kao skrivena privilegija – a sustav je dizajniran tako da običan građanin teško dođe do punih podataka. Najnovija analiza detaljnih izvoda isplata iz 2022. godine otkriva tko su najveći dobitnici, koliko je novca podijeljeno, te zašto je ovakav sustav izvan svakog uvida javnosti.
Godišnje više od dva milijuna kuna za subvencije kamata
Prema službenim podacima do kojih je došla Udruga Amagi, a koje je autor ovog teksta analizirao, Hrvatska narodna banka (HNB) je u 2022. godini na stavci „050- SUBV.KTE.STAMB.KRED.“ isplatila ukupno 2.173.343,55 kuna bruto svojih zaposlenicima. Na popisu se nalazi 122 zaposlenika, što znači da je u prosjeku na svakog korisnika ove pogodnosti isplaćeno čak 17.816 kuna bruto godišnje.
Ova isplata, poznata samo upućenima u bankarsku administraciju, nije dio redovne plaće. Riječ je o posebnoj povlastici – subvencioniranju kamate za stambene kredite zaposlenika HNB-a. No, detaljna analiza brojeva otkriva daleko više.
Prava slika: Tko su najveći dobitnici?
Podaci pokazuju značajnu neujednačenost u raspodjeli ovih beneficija. Najveći pojedinačni bruto iznos isplaćen je Ana-Mariji Kraljić Jančić – 79.090,57 kuna u samo jednoj godini. Slijede Martina Samac sa 67.566,52 kuna bruto i Teo Malec sa 65.871,80 kuna. U top deset dobitnika ulaze i imena poput Maroja Langa (59.575,49 kuna), Zvonimira Ćorića (58.428,98 kuna), Dražena Mikulčića (60.544,04 kuna) i drugih, svi s iznosima iznad 50.000 kuna godišnje.
Dakle, subvencija koju su pojedini zaposlenici HNB-a dobili preko 50.000 kuna bruto godišnje (npr. Ćorić, Kraljić Jančić, Samac, Malec, Lang) je iznos jedne minimalne godišnje bruto plaće u RH za tu godinu.
S druge strane, neki zaposlenici dobili su simbolične iznose – nekoliko desetaka ili stotina kuna, što pokazuje da su kriteriji ili vrlo fleksibilni ili prilagođeni pojedinačnim situacijama, primjerice otplatama zadnjih rata kredita ili „iskorištavanju ostatka prava“.
Zanimljivo je istaknuti da su najveći korisnici ove povlastice često oni na višim pozicijama ili s titulama „mr.sc.“ i „dr.sc.“, što otvara dodatna pitanja “grabljenju” naših novaca i mogućem elitizmu unutar institucije.
Što to znači u praksi?
Dok je za većinu građana minimalna plaća iznosila 56.250 kuna bruto godišnje, pojedini zaposlenici HNB-a su samo kroz jedan oblik beneficija – subvenciju kamata za stambene kredite – dobili iznos koji je veći od cijele godišnje minimalne plaće. Čak i prosječni iznos ovih subvencija predstavlja gotovo četvrtinu godišnjeg minimalca. Ova usporedba pokazuje kolika je razlika u povlasticama između „običnih“ radnika i zaposlenika institucija poput HNB-a, te dodatno otvara pitanja pravednosti, kriterija i transparentnosti takvih isplata.
Što zapravo znači bruto iznos?
U javnim raspravama se često manipulira s iznosima „neto“ i „bruto“, pa treba jasno naglasiti: bruto iznos je ukupni trošak HNB-a za pojedinu isplatu, dakle ono što se izdvaja iz proračuna (ili fonda banke). Neto iznos, koji zaposlenik zapravo dobije na račun, znatno je manji zbog poreza i doprinosa, no za javni interes i proračunsku transparentnost važan je upravo bruto.
Za poređenje: prosječna godišnja neto plaća u Hrvatskoj 2022. godine iznosila je oko 100.000 kuna, a bruto oko 140.000 kuna. Tako su pojedini zaposlenici HNB-a, kroz samo jednu beneficiju – subvenciju kamata – primili i do više od polovice prosječne godišnje plaće u bruto iznosu, povrh redovite plaće.
Pravila u magli: Tko ima pravo, po kojim kriterijima?
Kriteriji za ostvarivanje ovog prava, barem prema dostupnim podacima, nisu javno objavljeni na stranicama HNB-a. Je li potrebno imati određeni staž? Postoji li ograničenje iznosa? Tko odlučuje o tome koliko tko dobiva? Pitanja su brojna, a odgovori izostaju. Ono što je sigurno: zaposlenici HNB-a mogu na ovu povlasticu računati godinama, i to u iznosima koji daleko nadmašuju beneficije dostupne zaposlenicima drugih državnih institucija.
Javna tijela su dužna transparentno izvještavati o svim primanjima iznad osnovne plaće. U praksi, pristup ovakvim podacima se otežava – kako kroz birokratske zapreke, tako i kroz isporuku nepotpunih ili teško analizirajućih podataka (npr. dostava na stotinama stranica u papirnatom obliku umjesto u Excel tablici).
Milijuni kuna godišnje – iz čijeg džepa?
Iako je HNB formalno neovisna, iz njezina se proračuna isplaćuju milijuni kuna na temelju interne odluke. Preko 2 milijuna kuna godišnje za subvencije kamata nije zanemariv iznos – radi se o sredstvima koja su mogla biti upotrijebljena za druge svrhe, poput investicija u digitalizaciju, edukaciju ili modernizaciju sustava.
Usporedbe radi, takav iznos dovoljan je za kupnju nekoliko manjih stanova u Zagrebu godišnje ili financiranje višegodišnjeg školovanja većeg broja mladih stručnjaka u inozemstvu. No, iz godine u godinu, HNB odlučuje da je prioritet „olakšavanje“ stambenih kredita vlastitih zaposlenika.
Skupina povlaštenih: Raspodjela beneficija
Analiza pokazuje da su beneficije raspodijeljene izrazito neravnomjerno. Više od 20 zaposlenika dobilo je iznad 30.000 kuna bruto, dok je srednja vrijednost znatno manja – a čak desetak zaposlenika ima iznose ispod 1.000 kuna.
Ovakva struktura postavlja pitanje: po kojem se principu određuju iznosi? Je li sve prepušteno dogovoru s upravom ili postoji transparentna formula? Bez detaljnog pravilnika, nemoguće je isključiti pogodovanje ili arbitrarnu raspodjelu, što samo produbljuje nepovjerenje javnosti.
Ogrtač tajnosti: Borba za transparentnost
Ovo izvješće i popis isplata postali su javno dostupni tek nakon višemjesečne pravne borbe Udruge Amagi, koja je morala potrošiti stotine sati na zahtjeve prema Povjereniku za informiranje, upravne i sudske postupke – često suočena s birokratskim opstrukcijama, isporukom neupotrebljivih podataka (papir, „zacrnjene“ šifre i imena), pa čak i sudovima koji sakrivaju dokaze u sudskom postupku.
Ni nakon što su pravomoćne presude naložile HNB-u i Povjereniku dostavu podataka, institucije su višestruko odugovlačile, dostavljale nepotpune podatke, a nerijetko su ignorirale ili zaobilazile jasne upute suda. Takvo ponašanje ilustrira koliko je, u praksi, teško građanima i civilnom društvu doći do informacija koje bi po definiciji morale biti javne. HNB je tri puta lagala da je izvršila presudu i rješenja Visokog upravnog suda i Povjerenika za informiranje. Sud i Povjerenik odbijaju do danas narediti izvršenje vlastitih presuda i rješenja. Tri puta su se “pravili” da im je HNB rekla istinu.
8. Pravo na pristup informacijama – na papiru, ne i u praksi
Iako Zakon o pravu na pristup informacijama jamči građanima uvid u sve isplate iz javnog novca, praksa pokazuje kako formalna pravila ne znače mnogo bez volje institucija da ih poštuju. HNB je, primjerice, umjesto elektroničke Excel tablice isporučio stotine stranica printanih podataka – čime je onemogućio jednostavnu analizu i usporedbu.
Kada su zatražene neanonimizirane i potpuno individualizirane isplate, HNB je dostavio grupirane, cenzurirane podatke, često bez osnovnih identifikatora. Povjerenik za informiranje, umjesto da provodi izvršenje, obustavlja postupak pozivajući se na „ispunjenu obvezu“, iako to očito nije slučaj.
Zakon za građane, iznimke za elitu
Posebno zabrinjava što ovakve beneficije nisu transparentno prikazane ni u godišnjim izvješćima, ni u proračunskim tablicama dostupnim široj javnosti. Riječ je o modelu koji de facto stvara zatvorenu skupinu povlaštenih – javni sektor zaštićen od javnog uvida.
Takav pristup potkopava temeljno povjerenje građana u institucije i stvara uvjerenje da su pravila za „obične ljude“, a beneficije i zakoni služe prvenstveno eliti i dobro umreženim zaposlenicima.
Trebamo li ovakav sustav?
Na kraju, pravo pitanje nije samo koliki su iznosi – već je li ovakav model opravdan. Treba li HNB (ili bilo koja javna institucija) subvencionirati kamate svojim zaposlenicima iznad standardnih plaća, u iznosima koji godišnje dosežu više od pola milijuna kuna za top 10 dobitnika? Postoje li jasna i javno dostupna pravila, ili je sve prepušteno zatvorenim krugovima odlučivanja?
Za sada, odgovori na ta pitanja nisu vidljivi, kao ni pravilnik koji bi opravdao ovako velike izdatke iz javnih sredstava.
Što dalje?
Slučaj HNB-a i subvencija za stambene kredite trebao bi biti poticaj za širu raspravu o svim dodatnim isplatama u javnim institucijama – tko ih dobiva, zašto, i po kojoj osnovi. Pravo građana na informaciju nije samo puka formalnost: to je temelj za kontrolu, odgovornost i povjerenje u sustav.
Do tada, milijuni kuna i dalje će teći na povlastice onih koji bi morali biti primjer transparentnosti, dok će većina javnosti ostati uskraćena za jasne odgovore – i, kako pokazuje ova priča, bez stvarnog utjecaja na sustav koji se financira iz zajedničkog proračuna.
Napomena:
Svi korišteni podaci temelje se na službenim izvodima HNB-a za 2022. godinu i dokumentima do kojih je, kroz višemjesečne postupke, došla Udruga Amagi.
Uskoro ćemo objaviti i ostale od 64 primanja mimo plaća koje si HNB-ovci sami isplaćuju.
Borba protiv najmoćnijih institucija u Hrvatskoj – HNB-a, Povjerenika za informiranje, Visokog upravnog suda, DORH-a, Vrhovnog i Ustavnog suda – nije ni lagana ni jeftina.
Zato vas sve pozivamo da se učlanite, donirate i podijelite ovaj članak sa što širom publikom.
Naša Hrvatska je vrijedna borbe!
Još jednom:
Naljuti uhljeba – učlani se.
Razjari šalterušu – doniraj.
