Crni fond HNB-a VII: Vujčić si daje 13.000 € za životno

Uvod: Pitanje povlastica i transparentnosti

Ali zamislite sljedeće: da sami sebi određujete iznose plaća, naknada, nagrada, bonusa, subvencija i premija životnog osiguranja. Koliko biste si zapravo isplatili?

Guverner Boris Vujčić sam sebi isplaćuje premiju životnog osiguranja HNB u iznosu koji odgovara gotovo dvjema minimalnim godišnjim plaćama u Hrvatskoj.

Premije životnog osiguranja u Hrvatskoj narodnoj banci (HNB) otvaraju staro pitanje – tko zaista ima koristi od javnih institucija? Iako su dodatne pogodnosti poput osiguranja česte u privatnom sektoru, u HNB-u se isplaćuju u tolikim iznosima i s toliko očiglednom pristranošću da se s pravom pitamo: postoji li uopće pravednost i transparentnost kod upravljanja javnim novcem?

Javnost danas ima priliku vidjeti konkretne brojke – koliko dobivaju guverner i vrh HNB-a, a koliko svi ostali. Ova analiza temelji se na stvarnim dokumentima koje HNB nije dobrovoljno objavio, nego je morao dati javnosti tek nakon višegodišnjih zahtjeva, sudskih odluka i pritiska na transparentnost.

Što su premije životnog osiguranja i zašto su važne?

Premije životnog osiguranja HNB su iznosi javnog novca koji se isplaćuju na privatne račune odabranih zaposlenika. Za razliku od redovne plaće, premije životnog osiguranja HNB isplaćuju se diskretno, često bez jasnih kriterija i javnog nadzora. Guverner Vujčić i uprava Hrvatske narodne banke sami odlučuju koliki će iznos iz javnih sredstava isplatiti sebi i svojoj eliti. U državnim institucijama, ovakve beneficije trebale bi biti iznimka, a ne pravilo – osobito kada su iznosi premije životnog osiguranja HNB višestruko veći od minimalne godišnje plaće u Hrvatskoj.

Tko su dobitnici u HNB-u? Šokantna lista privilegiranih

Prava slika povlastica u HNB-u vidi se u konkretnim iznosima. U najnovijoj tablici premija životnog osiguranja za 2022. godinu, izdvajaju se sljedeća imena i iznosi:

Najveći pojedinačni iznos ide guverneru Borisu Vujčiću: 97.808,13 kuna ili 12.982 eura u jednoj godini. Drugi članovi uprave također primaju iznose koji daleko nadmašuju godišnju minimalnu plaću zaposlenika u Hrvatskoj.

Druga rekapitulacija pokazuje: iznosi za desetak „odabranih“ zaposlenika izvan uprave kreću se od 1.485,94 do 3.907,08 kuna (197 do 518 eura) godišnje. To je 20 do 65 puta manje od iznosa koje dobiva guverner.

Nejednakost u brojkama: Nesrazmjer kakav se rijetko viđa

Ovaj nesrazmjer nije slučajan niti rezultat tržišnih uvjeta. Radi se o svjesno dizajniranom sustavu, gdje pravila odlučuje upravo onaj tko najviše profitira. Članovi uprave, odnosno elita HNB-a, redovito sami sebi određuju iznose i kriterije. Rezultat toga je svake godine isti: elita bogatija za desetke tisuća kuna, a “niže” osoblje zaboravljeno.

Primjer iz tablice:

• Guverner Boris Vujčić: 12.982 €
• Sandra Švaljek: 8.590 €
• Roman Šubić, Ivana Jakir-Bajo, Slavko Tešija: svaki po 7.484 €
• Najmanje isplate za “odabrano osoblje”: od 197 do 518 €

Tko određuje kriterije? Sam sebi šef – sam sebi premiju

Jedno od najvažnijih pitanja je: tko određuje tko i koliko dobiva? Odgovor je jednostavan – upravo oni koji i primaju najviše. Interni pravilnici HNB-a nisu javno dostupni. Ne postoji transparentan sustav bodovanja, ocjenjivanja ili pravdanja zašto je guverner dobio 13.000 €, a čistačica 0 €. Iz dostupnih dokumenata jasno je samo jedno: položaj, a ne rad ili učinak, određuje visinu premije.

Da stvar bude apsurdnija, guverner – koji ima glavnu riječ u HNB-u – svake godine može sam sebi odobriti (ili predložiti Upravnom vijeću čiji je također član) maksimalni iznos za životno osiguranje. S druge strane, portiri, spremačice i većina administracije nemaju pravo ni na simboličan iznos.

Takav sustav nema veze s meritokracijom, već s povlaštenim kastama. Poruka običnim radnicima je jasna: vaš trud nije vrijedan ni najosnovnije sigurnosti.

Argumenti „za“ i „protiv“: Ima li opravdanja za takve premije?

Možda će netko reći da je vođenje HNB-a izrazito odgovoran i stresan posao. To je istina. No, postavlja se pitanje: je li opravdano da jedna osoba u godini dana dobije premiju koja je dvostruko veća od prosječne hrvatske godišnje plaće, dok najniži radnici nemaju pravo ni na minimalnu naknadu?

Osim toga, premije se isplaćuju iz proračuna HNB-a, koji se puni iz javnih izvora, bankarskih naknada i prihoda monetarne politike. Svaki trošak mora imati opravdanje pred javnošću, a kriteriji moraju biti jasni i jednaki za sve.

U konačnici, netransparentni bonusi bez jasnog kriterija ruše povjerenje građana u institucije. Elita šalje poruku da su pravila samo za one na dnu, dok „oni gore“ žive prema vlastitim pravilima.

Pogled iznutra: Svjedočanstva radnika

Neformalno, mnogi zaposlenici nižeg ranga znaju da neće vidjeti ni kune bonusa. „Naše ime nikada nije u tablicama,“ kaže jedna spremačica koja radi godinama. Portiri i administrativno osoblje potvrđuju – svaki put kad se dijele nagrade, dobiva samo vrh.
Neki su pokušali tražiti pojašnjenje, ali službeni odgovor nikad nije stigao. Odluke donosi isti uski krug ljudi, a sve ostalo je „poslovna tajna“.

Međunarodna usporedba: Je li HNB iznimka ili pravilo?

U zapadnim središnjim bankama bonusi i premije, ako postoje, podložni su strogom nadzoru i javnoj objavi. U Europskoj središnjoj banci i Bundesbanci visoke naknade za menadžment jesu moguće, ali jaz između najviše i najniže isplate je znatno manji. Osim toga, tamo se bonusi opravdavaju mjerljivim rezultatima i odobravaju ih nadzorni odbori izvan samog upravljačkog kruga.

Za razliku od toga, u HNB-u nema vanjske kontrole ni jasne objave. Tek kad sud prisili, javnost vidi koliko duboko sežu privilegije. Takva praksa dugoročno šteti ugledu HNB-a, ali i cijelog javnog sektora.

Što znači ova nejednakost za društvo?

Kada građani vide da najodgovorniji ljudi u državi sami sebi isplaćuju desetke tisuća eura, a niže osoblje nema pravo ni na simbolične beneficije, povjerenje u sustav nestaje. To stvara osjećaj nepravde i povećava nepovjerenje prema institucijama.
Takva politika nagrađivanja ne potiče rad, niti zadržava kvalitetne radnike. Najveća posljedica je odlazak stručnjaka iz javnog u privatni sektor i jačanje osjećaja nepravde kod onih koji ostaju.

Zakonitost i etičnost: Je li sve po zakonu?

Iako su ovakve isplate često u skladu s internim aktima i poreznim zakonima (do određenog iznosa neoporezive), pitanje je jesu li u skladu s duhom javne odgovornosti.
Porezna olakšica za premije životnog osiguranja u RH iznosi do 5.000 kuna godišnje. Guverner i uprava HNB-a često prelaze te granice, što znači da su im bonusi i porezno povoljniji od onih u privatnom sektoru.

No, nije sporno samo pitanje zakona – nego i pitanje javne odgovornosti. Koliko još treba izdržati sustav u kojem povlastice određuju oni koji ih primaju?

Zaključak: Vrijeme je za promjenu

Analiza stvarnih podataka pokazuje ono što mnogi građani već osjećaju – HNB je simbol elitizma, ne transparentnosti. Guverner i najuži krug suradnika svake godine sebi isplaćuju iznose koji za većinu građana predstavljaju nedostižan luksuz, dok čistačice i portiri ostaju na nuli.

Ovo nije samo pitanje novca, već pitanje pravednosti, transparentnosti i odgovornosti prema društvu. Sve dok kriteriji ostaju tajni, a odluke o povlasticama donose isti ljudi koji od tih povlastica žive, HNB i dalje ostaje primjer svega onoga što u javnim institucijama ne bi smjelo postojati.

Zato, ako pitate tko u HNB-u uzima najviše, a tko ništa – odgovor je jednostavan:
Ako si elita, stavljaš si tisuće eura u džep. Ako si portir, ne dobivaš ništa.